Don Marko Dokoza: "Dopustio sam da moje srce sluša otkucaje srca autorice koji se tako jasno osjećaju na njezinim stranicama"

Nakon emotivnog predstavljanja u Međugorju, knjiga „Evo me – svjedočanstvo vjere na putu malih koraka“ autorice Ksenije Abramović predstavljena je i u Zadru, u prostoru CineStara City Galleria, gdje su se okupili brojni posjetitelji, vjernici i uzvanici. U ozračju zajedništva i zahvalnosti, okupljeni su imali priliku detaljnije upoznati knjigu koja progovara o vjeri, poslušnosti Božjem pozivu i pouzdanju u Božju providnost kroz svakodnevne, male korake.

Svoj osvrt na knjigu "Evo me" iznio je i Don Marko Dokoza, župnik Ugljana i Lukorana.

Osvrt prenosimo u cijelosti.

PREDSTAVLJANJE KNJIGE “EVO ME” AUTORICE KSENIJE ABRAMOVIĆ

Zadar, 15. lipnja 2026.

Kseniju Abramović upoznao sam još dok je Laudato TV bila u svom studiju na Ravnicama, na području dominikanske župe Kraljice svete Krunice, gdje sam i sam živio najprije kao bogoslov, a kasnije godinu dana i kao župni vikar. Za to poznanstvo zaslužno je moje kumče i Ksenijin dragi suradnik Luka Kotlar.

Kao kapelan znao sam navratiti na Laudato popiti kavu. Iz tog razdoblja ostala mi je jedna posebna slika. Naravno, uvijek bih se javio šefici, ako je bila tu. Pamtim taj mali ured direktorice i veliki osmijeh, ljude koji ulaze i izlaze, brojne razgovore i susrete. Taj mali ured uvijek mi je djelovao poput srca koje svojim ritmom daje život cijelom organizmu. U njemu se mogla osjetiti toplina, blizina i ljubav. Tko god je ušao u taj prostor mogao je osjetiti da se ondje ne vodi samo jedan medijski projekt, nego da ondje kuca jedno veliko srce.

Druga lijepa uspomena na Kseniju vezana je uz njezine posjete Zadru i druženja u kući mojih roditelja. Uvijek nam je bila drag gost, a osobito mojoj mami. I kada moja majka govori o Kseniji, njoj je posve sporedno to što je ona direktorica ili javna osoba. Ona o njoj govori kao o dobroj prijateljici: „Vidiš kako se Ksenija lijepo uredila, vidiš kako je to mudro rekla, nije njoj lako…“

Mislim da sam upravo zahvaljujući pogledu svoje majke i prije čitanja ove knjige naslućivao dubine koje se kriju iza odlučne i javnosti poznate osobe naše drage autorice.

Kad mi je Ksenija povjerila zadatak da sudjelujem u predstavljanju ove knjige, rekla je da želi nekoga sa srcem. U skladu s tim zadatkom nisam ovoj knjizi pristupio kao analitičar niti sam slagao mentalne mape pročitanoga. Jednostavno sam dopustio da moje srce sluša otkucaje srca autorice koji se tako jasno osjećaju na njezinim stranicama. Zato ću večeras podijeliti nekoliko trenutaka u kojima je moje srce zakucalo nešto brže.

Prvi od njih nosi ime Anastazija.

Razumljivo je da je Zadar autorici posebno drag kada se upravo ovdje čuva spomen na nebesku zaštitnicu njezine voljene bake. No, čitajući knjigu osvijestio sam još jednu poveznicu između Ksenije i svete Anastazije. Posebno me dirnula dimenzija duhovnoga majčinstva koju autorica s razlogom ističe.

Povijest nam nije sačuvala podatak da je sveta Stošija bila tjelesna majka, ali ju je sačuvala kao majku progonjenih, zatvorenih i potrebnih. I danas mnogi ljudi osjećaju se osamljenima, prešućenima ili gurnutima na rub društvenoga života. Kroz Laudato televiziju Ksenija je mnogim ljudima pružila utjehu, dala im prostor da govore i da se izraze. A onima koji su zbog bolesti, starosti ili nemoći ostali zatvoreni unutar četiri zida omogućila je da budu okruženi riječju nade i sadržajima koji hrane vjeru.

Koliko sam samo puta, obilazeći obitelji, osobito kod starijih ljudi, čuo da je Laudato TV njihovo svjetlo. Zato mislim da ni Kseniji, kao ni svetoj Stošiji, ne možemo zanijekati naslov majke i skrbnice.

Godine 2012. Ksenija moli u svetištu svetoga Šime i upravo njega spominje na početku svoje knjige kao primjer strpljivoga iščekivanja obećanoga Mesije. Slika starca koji u naručje prima maleno dijete ponovno nas približava nutarnjem svijetu autorice.

Djelo Božje koje je započelo njezinim „Evo me!“ ostvarivalo se polako, možda ponekad i presporo za njezino srce, ali ipak sigurno. I sa svakom malom pobjedom, sa svakom emisijom, sa svakom novom minutom programa, ona može uglas sa sv. Šimunom izgovoriti: „Vidješe oči moje spasenje tvoje, svjetlost na prosvjetljenje naroda.“

Neizostavna poveznica sa Zadrom jest i doprinos zadarskoga nadbiskupa i predsjednika Hrvatske biskupske konferencije mons. Želimira Puljića, koji se u ovoj priči pokazao kao pravi čovjek na pravome mjestu. Vjerujem da će nam i sam, kao glavni predstavljač, o tome nešto više reći.

Posebno mi je zanimljiva jedna naizgled neobična odluka. Laudato TV od početka se nije odredila kao crkvena, nego kao obiteljska televizija. I mislim da se upravo u tome krije velika mudrost. Time nije željela biti manje crkvena, nego upravo kroz služenje obitelji još dublje služiti Crkvi. Jer gdje su zdrave, povezane i vjerom prožete obitelji, ondje je snažna i sama Crkva. Osnažiti obitelj znači osnažiti temelje na kojima počiva čitava građevina. I zato se ovdje ne radi o nekome tko svoj poziv ostvaruje mimo Crkve, nego o ženi i vjernici koja je prepoznala svoj dar i pronašla način da ga u slobodi, odgovornosti i zajedništvu s crkvenim pastirima stavi u službu Božjega naroda.

Dok sam čitao ovu knjigu, sve sam više imao dojam da naslov nije samo naslov jedne autobiografije. „Evo me“ nije samo odgovor koji je Ksenija Abramović jednom izrekla Bogu. To je odgovor koji ona iznova izgovara već godinama – kroz žrtve, kušnje, uspjehe, neuspjehe i nove početke. A možda je upravo zato ova knjiga više od priče o jednoj osobi. Ona je poziv svakome od nas da se zapita: kada nas Gospodin pozove, hoćemo li i mi imati hrabrosti odgovoriti: „Evo me.“

Don Marko Dokoza