Don Ivan Bodrožić: "Riječ je ponajprije o dijalogu duše s Bogom, jer duša aktivno razgovara s Bogom"

 

Nakon splitske promocije, knjiga "Evo me” autorice Ksenije Abramović predstavljena je i u Svetištu Gospe Sinjske, gdje su se u samostanskom klaustru okupili brojni vjernici i uzvanici. U ozračju molitve i zajedništva, okupljeni su imali priliku čuti snažno svjedočanstvo o putu vjere, povjerenja i oslanjanja na Božju providnost koje stoji iza nastanka knjige.

Među brojnim gostima na predstavljanju bio je i Don Ivan Bodrožić koji je uz autoricu knjige iznio svoj osvrt na samu knjigu ''Evo me''

Osvrt prenosimo u cijelosti.

Zahvaljujem Autorici na pozivu za ovo predstavljanje, pa mi je zadovoljstvo i čast da sam rekao „Evo me“, kad me je Ksenija zamolila da predstavljam ovu knjigu.  Knjiga po sebi nije teška, što ne znači da ju je lako predstaviti. Neupitno je da se lako čita i razumije, te ne trebate imati niti neku posebnu izobrazbu da biste je razumjeli. Autorica se služi jednostavnim jezikom i riječima koje dolaze iz srca. No problem je što ne možete reći da ima nečega što nije važno, a ako idete sve iznositi, onda je treba cijelu pročitati. U svakom slučaju odlučio sam izvući nekoliko bitnih, nosivih ideja koje mogu služiti kao ključ boljeg razumijevanja ove knjige.

Knjiga „Evo me“ ima sedam poglavlja: Poziv, Odaziv, Cijena poziva, Rađanje LAUDATO TV, LAUDATO kao dom, Plodovi i Pečat. Poglavlja se nadovezuju jedno na drugo i tvore jednu smislenu cjelinu. No ja ipak ne bih govorio o formalnoj strukturi, nego bih radije progovorio o nekim teološkim dimenzijama ove knjige, pa ću zato izvući kao neke posebne smjernice razumijevanja ovog teksta koji mi se čine zanimljivima, te mogu i čitateljima dati dublje razumijevanje istoga, te shvaćanja njegove važnosti.

Autobiografija

Najprije valja reći da je ova knjiga vrsta autobiografskog djela. Autorica opisuje svoj život, odrastanje i djelovanje. I to kroz prizmu duhovnog odrastanja. Ne govori samo o onim izvanjskim događanjima, o kronologiji školovanja, pripremanja za posao, napredovanja u poslovnom svijetu, itd. Naprotiv, ovo je autobiografija napisana pred Bogom i njegovim Svetim Duhom., te je jedna vrsta ispovijesti poput Ispovijesti sv. Augustina.

No za razliku od Ispovijesti sv. Augustina, ovo nije autobiografsko djelo u smislu filozofsko-teološkog traktata, nego djelo koje je puno događanja, svakodnevnih promišljanja, osvrta i zaključaka koji dotiču dušu. Autorica piše u formi monologa, jer iznosi svoje promišljanja nad najvažnijim događajima svoga života, no u pozadini je jedan veliki dijalog koji ona vodi na više razina. Riječ je ponajprije o dijalogu duše s Bogom, jer duša aktivno razgovara s Bogom. Sve što bilježi, bilježi iz svoga odnosa prema njemu i potrebe da se uskladi s njime. Monolog je u ovom slučaju samo stilska forma da se izrazi aktivnost duše koja aktivno razgovara sa svojim Gospodinom.

Zato je ova knjiga dublja od obične kronologije. Moglo bi se reći da je ovo povijest jedne duše, poput autobiografije koju je napisala sv. Mala Terezija: „U svojim rukopisima, dok pripovijeda o svom životu, sv. Terezija na jednostavan način razvija teologiju,  koju je nazvala "malim putem". Ona svojim ”malim putem” donosi ljudima radosnu poruku mira, vedre pobožnosti pune pouzdanja. Terezija za njega veli, da je to »put duhovnoga djetinjstva, put pouzdanja i potpunoga predanja«.” Upravo podnaslov ove knjige govori o tim malim putevima, to jest malim koracima: Svjedočanstvo vjere na putu malih koraka.

Božja pedagogija

Jedna druga vrlo uočljiva dimenzije ove knjige je da govori o Božjoj pedagogiji. Autorica u svim događajima svoga života uočava Božju odgojiteljsku prisutnost. Kroz odgoj i odrastanje je prošla ono što zove Božjom pedagogijom, jer ona nije sebe samoizgrađivala, nego je prepuštala Bogu da je izgrađuje. Kroz sve što je učila, shvatila je da je Bog odgoja, to jest priprema za nešto što će uslijediti kasnije. Ona svjedoči da ne moramo uvijek vidjeti što će sve biti kasnije, ali je važno vršiti Božju volju i živjeti sukladno prihvaćenoj odgovornosti, da bismo kasnije mogli ispuniti zadaću koju nam povjerava. Život u poniznosti i posluhu je najbolja priprema za ono što će kasnije uslijediti, jer Bog nam u svojoj pedagogiji ne otkriva nikada sve odjednom, nego dio po dio, korak po korak.

Duhovno majčinstvo

Jedna druga važna tema u podlozi autoričina života je duhovno majčinstvo. Spominje ga na više mjesta i to vrlo izravno.  Čak kaže da je i duhovna baka, nekima koji su bili dio njezine majčinske skrbi. Ova je tema prevažna danas kad mnogi kršćani ne znaju da imaju pred Bogom duhovni poziv. Takav poziv nemaju samo Bogu posvećene osobe, nego svi kršćani imaju svoj duhovni poziv i svoju duhovnu odgovornost pred Bogom i ljudima. Na žalost, živimo u vremenu u kojemu se to ne vidi, te je dobro da se istakne kako Autorica svoje djelovanje doživljava kao stav i odgovornost vjerničke duše koja je i duhovna majka mnogima.

Poslanje žene u Crkvi

S temom duhovnog majčinstva povezana je i tema poslanja žene u Crkvi. U svijetu u kojem se sve više postavlja pitanje uloge žene u Crkvi, dijelom iz svjetovnog okruženja, a dijelom i iz našeg crkvenog, ovo je svjedočanstvo što sve može napraviti žena koja hoće raditi predajući se Bogu. Dok se u različitim krugovima raspravlja kako ženu u časti i vlasti izjednačiti s muškarcima, ona pokazuje da je to krivi put afirmiranja i emancipiranja žene u Crkvi. Svaki vjernik, pa time i svećenik i redovnik, kako muškarac tako i žena, afirmira se i emancipira svojim radom. U tom duhu Autorica zapisa: „I vjerujem da Crkva danas treba žene koje ne dolaze s velikim riječima, nego s ustrajnošću. Žene koje ne traže funkcije, nego radosno nose odgovornost.” A takvog prostora u Crkvi ima doista mnogo, te svi koji se žele posvećivati i raditi mogu se ostvariti u Crkvi kao hrabre žene koje su spremne prihvatiti odgovornost za svoje spasenje i spasenje drugih. Ksenija je imala tu hrabrost. A što je s drugim ženama? Što je s drugim kršćanima laicima?

Mukotrpna ustrajnost

Kako svjedoči i u gore citiranom retku, sve što je napravila, Autorica nije napravila tek tako, s lakoćom. Ništa nije nastalo samo od sebe niti se dogodilo silom inercije. Bog je davao smjer njezina hoda i snagu da nastavlja i ostvaruje, ali nije je lišio poteškoća, niti je glatko otvarao sva vrata i rušio sve prepreke na koje je nailazila. Ovo je jedno od važnijih autoričinih iskustava na koje danas malo računamo u vremenu instant rješenja, brzih odgovora i trenutnoga ostvarenja i uspjeha.  Autorica je prihvatila odgovornost nošenja križa, te je pokazala da treba ustrajno hoditi uskim evanđeoskim putem.

Svetopisamska podloga

Ova knjiga ima svoju svetopisamsku podlogu. Nije riječ o djelu biblijske egzegeze, nego o djelu egzegeze života koji se može najbolje protumačiti u ključu ili u svjetlu Božje riječi. Autorica ne pokazuje niti svetopisamsku erudiciju poznavanja pojedinih knjiga i redaka ili njihova povijesnog konteksta. Ona jednostavno uzima Božju riječ kao živu riječ koja je njoj upućena, te je sluša, razmatra i ponaša se sukladno njoj. Time pokazuje da Sveto pismo ne pozna bolje onaj tko o njemu nešto zna, nego onaj kome ono više progovara. A Autorica je vodila dijalog s Bogom po njegovoj riječi koja joj je bila svjetlo na stazi i svjetiljka nogama. Svaku odluku koju je donijela, nije donijela naprečac, nepromišljeno, nego nadahnuta Božjom riječju koja joj je progovarala, nadahnjivala je i vodila. Na svakoj stranici ove knjige pronalazi se stoga po neki redak koji joj je bio potpora za određene poteze i životne pothvate.

Susret sa živim Bogom

Još jedna važna tema o kojoj ova knjiga svjedoči je susret sa živim Bogom. Kršćanska vjera ne može biti stereotipna, samo formalizam. Ona nije hladna i sterilna, nego je plodna i živa. Na žalost, živimo u svijetu užurbanosti, pa onda često i svoj odnos prema Bogu u duhu te užurbanosti odradimo da zadovoljimo formalnost. Na Boga se naviknemo, a on nije navika niti to smije biti. Autorica svjedoči da doista Bog za nju nije bio mrtvi ili daleki Bog, nego živi i blizi. Onaj tko se susreće sa živim Bogom, taj stvarno živo živi. A tko živi u Bogu, osjeća Boga u srcu, ta iz te perspektive djeluje. Ova knjiga je jedno takvo svjedočanstvo o susretu i zajedništvu sa živim Bogom koji je po Autorici činio čudesna djela.

Stoga čestitam Kseniji na ovoj knjizi, a nadasve na svemu što je napravila odazivajući se na Gospodinov poziv. Neka njezino svjedočanstvo bude izazov i drugima da se tako odazivaju i doprinose širenju njegova kraljevstva na zemlji.

Don Ivan Bodrožić