Miro Radalj: ''Knjiga je najjača ondje gdje uopće ne pokušava dokazivati veličinu naše autorice''

Knjiga „Evo me – svjedočanstvo vjere na putu malih koraka“, autorice Ksenije Abramović, utemeljiteljice i direktorice Laudato televizije, predstavljena je u Splitu, u kinu Cinestar.

Među brojnim gostima na predstavljanju bio je i književnik dr. sc. Miro Radalj koje uz autoricu knjige iznio svoj osvrt na samu knjigu ''Evo me''

Osvrt prenosimo u cijelosti.

Kad se čovjek nađe u ulozi predstavljača knjige koja se zove Evo me, prvo ga uhvati nelagoda. Naslov te prozove prije nego što si i otvorio prvu stranicu i odmah te podsjeti na sve pozive na koje nisi odgovorio s Evo me, a bilo ih je, itekako ih je bilo. I knjiga doista proziva — ne tako da čitatelja stjera u kut, nego tako da ga navede da se zapita: a gdje sam ja u svemu tome? U svojim pozivima, u onim nadahnućima pred kojima sam se tako spretno pravio da baš tada nemam signala?

Prvo što o knjizi moram reći: izuzetno je čitka — životna i živa. To naglašavam jer kod knjiga svjedočanstava vreba trostruka opasnost: da budu previše autobiografske pa izgube Boga, previše pobožne pa izgube čovjeka, ili previše dokumentarne pa izgube i jedno i drugo. Ovdje se nije dogodilo ništa od toga. Otvorite je na bilo kojoj stranici i ona vas povuče. Nema u njoj nabacivanja fraza ni zavjese velikih riječi iza koje se ništa ne događa. A čita se lako ne zato što je trivijalna, nego zato što je pisana iz iskustva koje je najprije proživljeno, provjereno i plaćeno — pa tek onda napisano.

Jer knjige se danas pišu lako. Štoviše, u naše vrijeme gotovo se pišu same: zamoliš umjetnu inteligenciju, klepneš Enter, malo pričekaš — i eto ti teksta: urednog, pristojnog, bez ijedne neprospavane noći iza sebe. Umjetna inteligencija zna složiti rečenicu, zna pronaći metaforu, zna oponašati stil. Ali ne zna ujutro ustati s teretom odluke koja nema nikakvo poslovno pokriće. Ne zna moliti kad nema odgovora. I upravo zato je Evo me, svjedočanstvo jedne posve prirodne, ljudske i svete ludosti.

„Ludost“ ovdje naravno nije uvreda, nego biblijska kategorija. Sveti Pavao Korinćanima kaže da je Božja ludost mudrija od ljudi i da je Bog bira ludo ovoga svijeta da posrami mudre. A sveta ludost je, uostalom, jedina vrsta ludosti koja čovjeku ponekad spasi razum. Ksenija Abramović — uspješna poduzetnica, vlasnica informatičke tvrtke, žena koja je vrlo dobro znala što je posao, što je dobit, kako se stječe i kako se čuva — uzela je tu istu dobit, sve „svoje“, i uložila je u nešto što joj nijedan ozbiljan poslovni plan ne bi preporučio: u obiteljsku katoličku televiziju.

Ksenija u knjizi spominje, vrlo nježno i bez trunke predbacivanja, da nije jedina koja je bila pozvana pokrenuti katoličku televiziju. Bila je doduše jedina koja se odazvala. A jedan od onih koji su bili pozvani, ali su — razborito, trezveno i s pokrićem u zdravu razumu — odluku stavili na čekanje, sjedi večeras tu, do nje.

I možda baš zato vam ovo mogu posvjedočiti pouzdanije od bilo koga. Jer ja sam onaj koji je račun napravio skoro do kraja. Bio sam duboko u toj temi, mjesecima prije Ksenije razgovarao sam sa suradnicima i konzultantima, vagao troškove, rizike i vjerojatnosti — i došao do jedinog razumnog zaključka: da je to neizvedivo. Po svim ljudskim mjerilima imao sam potpuno pravo. Moj je odgovor glasio otprilike: „To nema nikakvog, baš nikakvog  izgleda opstati!“ Jedino što nisam predvidio jest da će onaj tko ima ludu vjeru, na kraju imati — televiziju. I da ćemo, zapravo, svi mi tu televiziju imati.

Pogledajmo zato i sam naslov. Evo me. Priznajmo, na prvi pogled može zazvučati pomalo pretenciozno. Pa što je to, reći će netko — pa to je tek jedan poduzetnički pothvat, jedna tvrtka, jedan posao; čemu sad veliki biblijski odzivi? I bio bi u pravu — kad bi to doista bio samo posao. Ali nije. Pokrenuti katoličku televiziju u Hrvatskoj, bez sigurna kapitala, bez navike javnosti da takav medij uopće postoji, bez jamstva da će ga itko podržati — to je bio pothvat s toliko razloga da ne uspije da bi svaki razborit čovjek morao reći upravo ono što sam ja i rekao: Možda jednom, još ne.

Kazati „evo me“ takvu pozivu nije bila ambicija. Bio je to, duhovni seppuku — rezanje vlastite sigurnosti, vlastita komfora i slike o sebi kao razboritoj osobi. Ludost koju čovjek može započeti, ali je nikako ne može sam dovršiti. Takvo što dovršava jedino Bog — ako nađe nekoga dovoljno hrabrog i uredno ludog da u to uđe. Ovaj put takvu je osobu našao. I jasno vam je koga je Bog tu, pod navodnicima, „prevario“.

A to čudo, da se razumijemo, živi već deset godina i još traje. Laudato emitira od Božića 2015. i odavno je ušao u tisuće hrvatskih domova — tiho, postojano, bez galame.

Recimo još nešto i o samoj knjizi. Premda teče kronološki — od Slavonskog Broda i bake Anastazije, preko ekonomije, Etne i galerija, do velike pustolovine Laudata — pisana je izrazito meditativno. Uz gotovo svaki životni korak stoji biblijski citat: kao zrcalo, kao uputa, kao tihi komentar Onoga koji sve to vodi.

Knjiga je najjača ondje gdje uopće ne pokušava dokazivati veličinu naše autorice. Ksenija, naime, ne piše povijest jedne televizije nego povijest povjerenja — ne onog romantičnog, s razglednice, nego povjerenja koje se uči u hodu: kroz nesigurnost, umor, dvojbu, promašaje, nerazumijevanja i poneki neočekivani znak kao rijetki putokaz: na pravom si putu, nastavi. Ne prešućuje ni cijenu, premda na njoj ne inzistira i nigdje ne kuka: kad je pokrenula televiziju, Etnu je napustio velik poslovni partner — jer, jednostavno, nije želio poslovati s onom koja zaradu ulaže u katolički medij. Ksenija ni to ne pretvara u optužbu, nego u zahvalu. I to je možda najljepše u cijeloj knjizi: žena koja je imala sve razloge za ogorčenost odabrala je zahvalnost. Negdje između tih redaka stoji i njezin neskriveni uzor, Majka Angelica, koja je najveću katoličku televiziju na svijetu pokrenula u garaži u Alabami. Očito se sveta ludost prenosi i preko oceana.

Jedna od rečenica koju često ponavlja, glasi: Bog ne traži savršene, nego raspoložive. Mislim da je upravo to ključ ove knjige — i njezin sitni, vrlo nelagodni kamenčić u cipeli, umetnut svakome od nas.

Ova knjiga nam podsvješćuje i još nešto važno: katolički medij nije tek tehničko sredstvo za prijenos sadržaja, nego prostor susreta. Laudato ne viče na čovjeka, ne trguje strahom i ne hrani se skandalom, nego pokušava dati zraka duši — unijeti u javni prostor nešto istinito, lijepo i dobro.

Pa eto: ja sam svoju priliku da kažem „evo me“ katoličkoj televiziji svojedobno stavio na čekanje. I možda je dobro da jesam, gradio sam nešto drugo, bliže mojoj naravi — jer Bog gradi na naravi, a Ksenija je,  da tako kažem, bila „materijal“ koju je za ovu građevinu, za ovaj pothvat dragi Bog pripremao cijeli život, kao u poznatoj rečenici, sličnoj onoj Ksenijinoj: „Bog ne poziva osposobljene, nego osposobljava pozvane.“

Vama večeras nudim skromniju, ali mnogo sigurniju priliku: uzmite ovu knjigu i recite „evo me“ barem njoj. Pročitajte je — neće vas razočarati, a možda vam i pomogne da se lakše odazovete onim svojim svakodnevnim pozivima. Jer pitanje koje ova knjiga tiho postavlja nije nimalo ugodno, ali jest poticajno: kad nas život, Bog ili savjest (kako god Vam drago čuti) sljedeći put pozovu, hoćemo li reći “evo me” — ili ćemo se opet praviti da baš tada imamo pametnijeg posla i da, eto, nemamo signala?

Hvala ti, draga prijateljice Ksenija, na knjizi, na svjedočanstvu, na Laudatu.

A hvala i vama na pozornosti.

 

P.S.

Najveći problem tijekom mog izlaganja bila je borba sa suzama, dva tri puta sam se jedva othrvao.
Možda i ne znaš, ali predstavljanja knjiga odbijam i prije nego me netko zamoli. Tebi predstavljam knjigu dvije večeri za redom. Sad sam gotov od svih onih kojima sam odbio predstaviti knjigu svih ovih godina, i od svih onih kojima ubuduće neću imati argument: ja ne predstavljam knjige, osim Verbumove (jer ih je puno, pa jedva i to pohvatam).
Ovu tvoju knjigu doživljavam kao svoju, a tebe kao svoju sestricu, onu koja odrađuje ono čemu ja nisam bio dorastao niti uz legije anđela koje bi dragi Bog poslao.
Ni sekunde mi nije palo na pamet odbiti te. Svemu što radiš jako se radujem!